Jezik gradišćanskih Hrvatov

​

Govorno područje gradišćanskih Hrvatov podiljeno je na nekoliko regijov, i zastupana su sva tri hrvatska narječja. Daleko najrasprostraniji je čakavsko-ikavsko-ekavski govor, kako ga se more i danas još rudimentarno najti u unutrašnjosti Hrvatske, i u kom se stari vokal /ě/, odvisno od sljedećega suglasnika, pretvorio u /i/ [dite] ili /e/ [leto]. U Gradišću i u granični područji ovu dijalektalnu podskupinu koristu Hati na samom sjeveru i Poljanci u okolici Željezna, isto kao i Dolinji u Sridnjem Gradišću. Ovo narječje je osnova ili temelj normiranoga jezika gradišćanskih Hrvatov. Kako se /e/ kao na primjer u [leto] izgovori kao diftong, se u pismu danas koristi i/jekavski (leto > ljeto). Dvoja sela južno od Nijuzaljskoga jezera, Vedešin / Hidegség i Umok / Fertőhomok se broju med kajkavska sela, iako ovdašnji govor nima sva glavna obilježja ostalih kajkavskih narječjev jer je govor prelaznoga tipa. U Južnom Gradišću i u graničnom području najdemo Štoje i Vlahe, čije govore se svrstava kao štokavske i ki su isto prelazni govori prema čakavskom. Nadalje najdemo skupinu govorov  Južnih Čakavcev. Sve ove jezične skupine na jugu Gradišća imaju ikavski refleks jata. Dvoja sela, Hrvatski Grob / Chorvátsky Grob u Slovačkoj i Bajngrob / Weingraben u Sridnjem Gradišću govoru zasebnim narječjem. 

 

Od sredine 18. stoljeća postoji redovita literarna produkcija bez prekida do dandanas. Književnost je dugo stala u znaku vjere i je bila pisana od farnikov i redovnikov, ki su pretežno bili iz sjevernoga ili sridnjega dijela današnjega Gradišća i graničnih područjev. Tako se uglavnom koristilo čakavsko-ikavsko-ekavsko narječje, čim ima ova jezična forma najduži kontinuitet i tradiciju i je tako postala osnova za zasebni varijetet. Iako je bilo nekoliko pokušajev različnih jezično-političkih akterov upeljati novoštokavski standard i med Hrvati prvo Zapadne Ugarske pak kašnje i Gradišća, nije došlo do jezične konvergencije s ostalim hrvatskim govornim područjem u pogledu na standardni jezik. Ljeta 1982. je po dugoljetnom djelovanju grupe filologov pod peljanjem Josipa Hamma, ki je tada djelovao na Bečkom Institutu za slavistiku, izašao prvi svezak normativnoga rječnika s prvom natuknicom na nimškom jeziku, Deutsch-Burgenländischkroatisch-Kroatisches Wörterbuch. Drugi svezak s gradišćanskohrvatskom lemom na prvom mjestu se izdjelao pod peljanjem Božidara Finke od Hrvatske akademije znanosti i Radoslava Katičića, ki je tada držao katedru na Bečkoj Slavistiki, i tako je Gradišćanskohrvatsko-hrvatsko-nimški rječnik izašao 1991. ljeta. Normativna Gramatika gradišćanskohrvatskoga jezika je konačno izašla 2003. i pokriva fonetiku i fonologiju, morfonologiju, morfologiju, tvorbu riči, sintaksu i red riči. Tim autorov u uvodu objasni, da je bilo potribno kodificirati i normirati zasebnu varijantu kako bi se osiguralo korišćenje jezika za gradišćanske Hrvate u polivalentnom smislu, dakle u svi potribni područji od škole, administracije, medijev i tako dalje. Ljeta 2009. je još izašao priručnik Pravopis gradišćanskohrvatskoga književnoga jezika, izdjelan od skupine autorov pod peljanjem Ive Sučića.

 

Standardizirani gradišćanskohrvatski varijetet bazira dakle, za razliku od hrvatskoga standardnoga jezika, na čakavsko-ikavsko-ekavskom, a ne na novoštokavskom narječju, i čuva nekoliko arhaizmov. Tako na primjer ne postoji ni grafem ni fonem đ, a očuvane su skupine suglasnikov -šć- i -čr- (umjesto -št- i -cr- u hrvatskom standardu). Nadalje je diftongizacija samoglasnikov o i e tipična u nekoliko govorov, isto kao čuvanje staroga mjesta naglaska jer nije došlo do novoštokavskoga pomicanja naglaska. U morfologiji ne postoji izjednačenje nastavkov u množini, a genitiv množine završava na -ov, odn. -ev, ili pak na nulti nastavak. Uticaj nimškoga i ugarskoga jezika se u leksiki vidi u nekoliko posebnosti i razlikov prema hrvatskomu standardnomu jeziku, kao na primjer posudjenice i prevedenice, ali ima i dost sličnosti s kajkavskim i slovenskim govornim područjem.

​