Sedmeročlani žiri se sastao u srijedu, 16. februara 2022. da odluči o dodjeli Kulturne nagrade Hrvatskoga centra »Metron« za 2021. ljeto.
Žiri je jednoglasno odlučio da ovu uglednu i prestižnu nagradu dodili posmrtno Antoniju Sammartinu, hrvatskomu aktivistu iz moliškohrvatske zajednice u južnoj Italiji. Sammartino je naglo i neočekivano umro lani u novembru, kratko po uspješnom završetku seminara Slavenske djelatne grupe unutar Federativne unije europskih narodnosti (FUEN) krajem septembra i početkom oktobra 2021. ljeta u Mundimitru i Vastu u južnoj Italiji.
Sa smrćom Antonija Sammartina moliškohrvatska zajednica u Italiji je izgubila svojega pokretača, motora u najraznovrsniji hrvatski, kulturni, književni i društvenopolitički posli. Gradišćanski Hrvati su s odlaskom Antonija Sammartina izgubili uvjerljivoga partnera u mnogi skupni projekti, suborca za manjinska prava, a pred svim i prijatelja, ki je znatno ojačao kopču med Hrvati i Hrvaticami u Beču i Gradišću, a je neprestano gradio i širio most, ki je povezao moliške s gradišćanskimi Hrvati.
Kako žiri piše u svojem obrazloženju odluke za Antonija Sammartina:
Antonio Sammartino (60), koga je smrt nemilo iskinula iz života, je bio istaknuta ličnost unutar male hrvatske zajednice u južnoj Italiji. Njegovomu velikomu angažmanu i upornosti se ima zahvaliti da je znanje o svoji moliški Hrvati širio daleko prik talijanskih granic, i da su konačno — uz znatnu potporu i zastupnikov Hrvatskoga centra i Hrvatskoga kulturnoga društva u FUEN-u nedavno postali člani FUEN-a, ove velike obitelji narodnosti i nacionalnih i etničkih manjin širom Europe. Antonio Sammartino utemeljitelj je »Zaklade Agostina Piccoli« (po njegovoj, još u mladi ljeti u teškoj prometnoj nesrići izvana sela Mundimitra poginuloj hižnoj družici, slavistici Agostini Piccoli) u okviru ke je Antonio Sammartino sam, ali i uz pripomoć prijateljev, med kimi svakako triba istaknuti Gabriela Blažetu i suprugu Vesnu Ljubić Sammartino, ostvario puno idejov, projektov i programov. Sve to je činio s ciljem očuvanja hrvatske riči unutar ove male hrvatske zajdenice, a je ujedno širio znanje i svist o njoj i u samoj Italiji, ali i u Hrvatskoj, Austriji i drugi zemlja. Uspio je i u tom, da se znanstveni svit , a pred svim i jezikoslovci i etnologi opširinije bavu s moliškimi Hrvati, ča je opet doprineslo ojačanju njevoga položaja u domaćoj Regiji Campobasso, ali i u cijeloj Italiji. Njegov stalni i nepopustljivi angažman bi posmrtno mogao biti uspješan, ako bi uz pomoć i Republike Hrvatske moliški Hrvati dostali poseban status u Italiji i bi konačno bili priznati kao narodna zajednica, a ne samo kao "stara" jezična grupacija, kao do sada.
Kako nadalje piše u obrazloženju o odluku žirija „Posebna je bila veza Antonija Sammartina s gradišćanskimi Hrvati i svakako triba istaknuti i medjusobnu suradnju s Hrvatskim centrom u Beču i s folklornim ansamblom Kolo-Slavuj. Brojne su bile zajedničke priredbe u Beču, ali i u KUGI u Velikom Borištofu, pri ki je predstavio rječnik, kuharicu, knjigu o povijesti i doseljenju moliških Hrvatov iz stare u novu domovinu. Ne na zadnje je Sammartino kumovao uspostavljanju veze s mladom moliškohrvatskom muzičkom grupom KroaTarantata iz Mundimitra, ka je svoj drugi dom takorekuć „našla“ u Hrvatskom centru u Beč, a u medjuvrimenu su prem svoje mladosti postali tradicija na Hrvatskom balu u Beču. Na ovom balu, ki je održan ljetos po 75. put (iako samo virtualno) su ovi mladi moliški Hrvati i ljetos opet bili jedan od vrhuncev.“
Puno svega bez Antonija Sammartina ne bi bilo, a puno svega sada leži u ruka njegovih nasljednikov da ostvaru i nastavu ča je on bio zamislio još za živoga.
Hrvatski centar u suradnji s FUEN-om, Središnjim državnim uredom za Hrvate izvan Republike Hrvatske, ali pred svim i s aktivisti iz Mundimitra predvidja dodjelu ove nagrade još pred ljetom ili pak za ranu jesen.