Ostavio nas je jedan od najplodnijih suvrimenih „štoričarov“, ali prije svega pjesnikov, književnik Anton „Tonči“ Leopold.
Umro je 8. maja, a pokopan će biti subotu, 15. maja (15.00) na cimitoru rodne mu i toliko ljubljene i opjevane Frakanave.
Otkad ga je sudbina u mladi ljeti dopeljala na posao u Beču je bio uključen u hrvatsko „Društvo“ i je djelovao unutar Hrvatskoga gradišćanskoga kulturnoga društva u Schwindgasse 14. Vrhunac te suradnje bio je sigurno dodjela Kulturne nagrade Hrvatskoga centra »Metron« prilikom njegovoga 80. rodjendana 2008. ljeta. Leopold je bio prvi, ki je odlikovan ovom, od ljeta u ljeto sve uglednijom i prestižnijom nagradom.
Kao vrhunac njegove percepcije kao književnika se sigurno more smatrati tzv. »Leopold-maraton« u novembru 2008. ljeta, kada su brojni kolegi i kolegice književniki, pjesniki i glazbeniki u različni prostorija Hrvatskoga centra 4 ure 20 minut (umjesto 42 km) dugo recitirali njegove pjesmice i prozna djela, kao i svoja književna djela posvećena Tončiju Leopoldu.
Rezultat toga »Leopold-maratona« je čuveni nosač zvuka »Pjesma je moj razgovor«, dupli CD s dodatno dvimi knjižicami s njegovimi književnimi djeli i teksti o njemu. Izdavač toga epohalnoga Leopoldovoga književnoga opusa iz 2009. ljeta je Hrvatski centar u suradnji s Orf-studijom Gradišće.
S Antonom Leopoldom, pjesnikom, fotografom i „bilježnikom“ nažalost jur skoro potonuloga hrvatskoga življa u Gradišću — koga je i domaća općina Frakanava-Dolnja Pulja 2016. ljeta odlikovala »Časnim prstanjem« kao i Zemlja Gradišće, ka ga je visoko odlikovala za njegovo djelovanje na kulturnom polju — zgubljamo čuvara, bilježnika kao i arhivara našega jezika, naših hrvatskih običajev i navadov i nekdašnjega, sada jur skoro pozabljenoga hrvatskoga kulturnoga obilježja u Gradišću, ko je sizalo ča do Beča.
Anton Leopold je kao pjesnik dospio i u daleki svit. S prijevodom nekih njegovih pjesmic u zbirki »Ptići i slavuji/Hawks and Nightingales« je prekoraknuo granice, medju svoje obljubljene Frakanave, opjevanoga Gradišća i je zašao ča do daleke Amerike.
A gdo će ubuduće koč analizirati podrobnije Leopoldov hrvatski jezik, će u njemu najti nevjerojatnu riznicu, bogatstvo riči i izrazov, o ki najveći broj nas niti već nima pojma niti je već ne pozna. A ako si gdo bude naložio trud, da točnije pročešlja Leopoldove ljubavne i erotične pjesmice, će se suočiti s jezikom, u kom se je sve izražavalo i opisivalo — u metafora, slika. Sve se je reklo i sve se je (tada) razumilo — a ništ se nije tako izrazilo da bi bilo nepristojno, prosto ili vulgarno.
S Antonom Leopoldom pokapamo i hrvatski jezik njegove dobe, ki nam postaje — nažalost — sve tudjijim i nerazumljivijim. Morebit ćemo ga koč opet otkriti — u njegovih daleko već od 2.000 pjesmic, u njegovih šest knjig, u antologija i školski knjiga. Ali za to bi se svit tribao opet preminiti!
(Petar Tyran)